• Rođen sam 1971. u Zagrebu i odrastao u Maksimirskom kvartu.
  
• Sa psima živim već 20 godina, a uzgojem sam se počeo baviti 1989.g.
  
• Također radim sa psima od 1990. godine kada sam prvi puta pristupio tečaju za obuku pasa u KOSSP-u.
  
• Moji prvi psi su bili Airedale Terrieri u koje sam se zaljubio još kao dijete.
  
• Moja slijedeća pasmina je bila Belgijski ovčar Malinois koja me je osvojila svojim kvalitetama u radu.
  
• Za Crne Ruske Terijere sam prvi puta čuo 1985. godine kada sam pročitao članak u "Zovu" o jednoj 'tajanstvenoj ruskoj pasmini'. U članku nije bilo slika, ali je bio napisan tako da sam tada rekao da ću tog psa jednoga dana sigurno imati...
  
• Svi psi koje sam "imao" bili su mi prvenstveno članovi obitelji i prijatelji.
  
• Psi općenito kao vrsta predstavljaju prijatelje za koje smo mi ljudi odgovorni, jer nam daju cijelog sebe i na taj način su i postali ovisni o nama kao vrsti. Mi smo dvije vrste koje su prije stotinu tisuća godina sklopili 'savez života'.
• Na nama je da taj savez održavamo i da pokušamo čim bolje razumjeti pse, jer, nakon svojega bogatog iskustva sa psima i ljudima, ne mogu se oteti dojmu da oni nas puno bolje razumiju nego mi njih.
  
• Za kraj ovog uvoda rekao bih još i to kako primjećujem da ljudi, s jedne strane, silom žele stupiti u kontakt i razgovarati sa vanzemaljcima, a, s druge strane, svoje najbolje prijatelje pse još uvijek ne razumiju - nešto je očito 'iščašeno' s nama ljudima ...
  

• Rođena sam 1966. godine u Zagrebu i odrastala u Trnju i na Kvatriću, što znači da smo Miro i ja odrastali u susjednim kvartovima, ali se Bogu svidjelo da se upoznamo tek 2000. godine.
  
• U mojem su životu psi prisutni od najranijih dana. Već kao dijete u svojim prvim izlascima u park primjećujem pse, posebno pse lutalice ... idem za njima i pokušavam ostvariti odnos s njima.
  
• Roditelji su mi kao djetetu, jer su primijetili da volim životinje, znali kupiti igračku u liku neke životinje, pa i u liku psa, ali ja sam im već kao trogodišnjakinja uporno ponavljala da nisam do kraja sretna s tim poklonom, jer ne želim igračku, nego živo stvorenje, pravoga psa s kojim ću moći ostvariti odnos prijateljstva.
  
• Jednostavno rečeno, oni su tim mojim izjavama bili zbunjeni i nisu me razumjeli.
  
• Jako dugo nisam mogla imati svojega psa, ali sam se već kao 4 godišnjakinja vrlo intenzivno družila sa psima lutalicama iz kvarta: hranila sam ih i tješila koliko sam mogla, a onda bi tu i tamo povela nekog od njih u roditeljski stan na hranjenje i maženje i, što je bilo posebno važno, da mu pustim koju pjesmu s mojega gramofona ... - naime, jedino za takve stvari sam nalazila razumijevanje kod svojih roditelja.
  
• Na žalost, moji su roditelji bili previše 'tvrdi' prema tome da ikoga od njih i trajno zadržim kao svojega ..., pa sam ja radije boravila s njima vani nego kod kuće.
  Da ne duljim, čim sam stasala do dobi kada sam već mogla učiniti nešto 'po svom' (i uopće sama pronaći adresu i otići sama do nekog odredišta), otišla sam u šinteraj sa svojih cc. 9 godina (od Kvatrića do Heinzelove-Pešćenice), neko sam ga vrijeme posjećivala i polako otkrivala kako se može doći do psa.
  
• Ubrzo zatim sam od ušteđevine (baka mi je običavala davati svaki dan za sladoled, a ja sam se odrekla sladoleda i uštedjela za otkup psa iz šinteraja - danas bi to bilo u vrijednosti od oko 50-100 kn).
  
• Otkupila sam jednoga od njih koji je trebao biti usmrćen taj ili sljedeći dan - mojeg Bobya.
• Od tog psa sam naučila mnogo toga. Naime, to je bio 'pas sa ceste', tada star oko 5-6 godina, ali daleko samostalniji i mudriji od mene, tada 10-godišnjakinje ... bio je na cesti 'doma' i gotovo me je svaki dan pratio u školu i dočekivao kada bi mi nastava završila da zajedno idemo doma.
  
• Da, sada znam, to je bilo apsolutno neodgovorno od mene, ali tada jedva da sam toga bila svjesna - moji su mi roditelji sasvim prepustili brigu o psu i u to se nisu miješali, jer oni ionako psa nikada nisu htjeli imati, pa o odgovornom držanju pasa nisu ništa ni znali (osim što su ponešto saznali od mene - npr. o redovitim cijepljenjima i sl.).
  
• Moj Boby je doživio 16-ak godina. Nakon njega sam imala još niz pasa ..., a s jednim od njih sam prošla i tečaj osnovne poslušnosti, što mi je bio kasnije, pa i danas, trajni kapital znanja u temeljnoj obuci pasa za normalan suživot sa čovjekom - velika hvala uistinu stručnim voditeljima tečaja.
  
• Što da kažem, najjednostavnije: cijeli život volim pse i želim ih imati kraj sebe, želim uvijek svoj krov dijeliti sa svojim psećim prijateljem, tj. ukućanom - pas je uvijek sastavni dio moje obitelji, imala je ili živjela sama ...
  

• Bavim se šišanjem i školovanjem pasa. To mi je donedavno bio jedini posao kojim sam se u životu profesionalno bavio.
  
• Naime, prije svega bih napomenuo da se izraz 'dresura koristi za priučavanje životinja na radnje koja im je sasvim strana (npr. životinje u cirkusu), dok se izraz 'školovanje' koristi za jedinke koje uče nešto što nije 'protivno njihovoj naravi', ali to ne znaju same od sebe, pa ih se mora poučiti da čine ono što će ih bolje uklopiti u društvo u kojemu naravno žive. Stoga, psi se školuju, a divlje životinje se dresiraju.
  
• 1993.g. položio sam ispit za voditelja tečaja pri HKS-u i vodio tečajeve u klubu HAŠKK koji je bio aktivan od 1992. do 1996.
  
• Nakon toga otvorio sam tvrtku preko koje sam se bavio šišanjem i školovanjem pasa.
  
• U tom periodu od kojih 16-17 g. radio sam sa mnogim psima, a ponajviše sa psima koji su imali problema u ponašanju.
  
• Do problema u ponašanju je uglavnom dolazilo greškom vlasnika, a samo u dva slučaja sam otkrio genetske greške, tj psi od istog oca u dvije potpuno različite okoline pokazivali su iste simptome. Dao sam si truda i pronašao još potomaka tog razvikanog šampiona parnjaka i ustanovio da većina ima problema u ponašanju.
  
• To me samo utvrdilo u stajalištu da se osim eksterijera u uzgoju mora jako paziti i o naravi jedinki koje idu u uzgoj , pa radilo se tu o njemačkim ovčarima, pudlima ili pekinezerima.
  
• Što se tiče šišanja pasa tu sam specijalizirao oštrodlake pasmine, jer za ostale jednostavno nemam "oko".
  
• Tako da sam odmah 'skinuo' i sistem trimanja Cairn Terriera, nakon kratkog kursa trimanja koji smo prošli tijekom našega boravka u Njemačkoj prilikom Bonynog parenja.
  
• Moje mišljenje je da čovjek u tom poslu mora biti specijaliziran kao automehaničar, premda znam ljude koji izvrsno šišaju sve pasmine.
  

• Ja sam, kako sam već spomenula, s jednim od svojih pasa prošla samo tečaj osnovne poslušnosti.
• Istina, pročitala sam dosta knjiga o odgoju i školovanju pasa, ali moram priznati da sam nakon mnogo godina iskustva, pa i druženja s profesionalcima, prema svojim psima konačno i definitivno odlučila postupati 'srcem' koje, po mojem mišljenju, nalazi najbolje puteve ...
  
• Šišanjem se bavim od kada imam Crne Ruske Terijere.
  Naime, ovdje nije bilo ljudi koji su ih znali dobro ošišati, pa smo Miro i ja bili
• prisiljeni usavršavati tu 'frizuru', on kao profesionalac i ja kao laik.
  
• Pokojni Don je bio, s obzirom na šišanje, 'pokusni kunić'.
  
• Siroti pas, da ga je netko znao dobro ošišati, sigurno bi postigao svojim izgledom i nastupom daleko bilje rezultate na izložbama nego što je bio postigao.
  
• Sada smo 'frizuru' Crnog Ruskog Terijera prilično usavršili, a u lipnju se nadamo dodatnom usavršavanju, jer nam se najavila doći Svetlana Zolotova iz Moskve, koja je jedan od vodećih uzgajivača Crnih Ruskih Terijera u Rusiji i od koje smo uvezli i našega Hearta.
  
• Ona nam je tom prilikom obećala i jedan 'kratki kurs' iz groominga Crnih Ruskih Terijera. Naime, uvijek postoje 'male tajne velikih majstora' koje možete saznati samo iz 'prve ruke'.
  
• No, moram nadodati da smo primijetili da postoji u pasmini, barem što se izložbi tiče, tendencija da se od Crnih Ruskih Terijera napravi 'veeeelike crne pudle'.
  
• Uglavnom ih nitko više ne trima (a trimanjem se postiže zdravija i oštrija dlaka koja je zahvalnija za održavanje, četkanje i čišćenje) već ih samo šišaju (a time se postiže mekša, vunastija i zahtjevnija dlaka za održavanje, koja je, po našoj procijeni, sve podložnija 'petljanju' i alergijama kože).
  
• Šteta, jer ti psi uistinu ni karakterno ne odgovaraju tim, po našem mišljenju i ukusu nepoželjnim izložbenim tendencijama.

• Već smo bili odlučili da ćemo zajedno uzgajati Crne Ruske Terijere i Cairn Terriere i otvoriti novu uzgajivačnicu, a ugasiti Mirekovu uzgajivačnicu Airedalea i Malinoisa "Od Maksimirskih Jezera", ali još uvijek nismo imali ime.
  
• Problem je bio u tome što Mirekova uzgajivačnica Airedaile Trriera i Mailnoisa "Od Maksimirskih jezera", ako ništa drugo, više nije mogla nositi našu novu lokaciju.
  Naime, preselili smo se sa psima u Stubičke Tolplice, baš zato da bi konačno imali, po našem poimanju, uvijete za uzgoj, pa je sada ime uzgajivačnice postalo krajnje neprikladno.
  
• Tragali smo za novim imenom ... Jednoga dana mi je jednostavno palo na pamet "Heart For You", i to u slikovitoj skraćenici: vidjela sam prvenstveno pred sobom veliko srce i broj 4 (tada smo imali 4 psa: Dona, Eci, Wendy i Bony) i "you", što je savršeno ocrtavalo onu bitnu želju koja me je navela da se odlučim ući u uzgoj pasa, a ona je: da ti naši psi 'proizvedu' još takvih jedinstvenih srdaca za svakog ponaosob od budućih vlasnika naših štenaca, baš tako kako su ovih naših 4, svako za sebe, po jedno veeeliko jedinstveno srce za svakoga od nas.
  
• Bila sam oduševljena imenom i više nisam dvojila, a i Miro je rakao: "Može, sviđa mi se!"
  
• Moram istaknuti da sam uvijek svakog od svojih pasa doživljavala kao jedno srce za mene, kao jedan cijeli pseći život posvećen meni ... o, Bože, koja čast da jedno tako krasno biće cijeli svoj život pokloni meni - to je divno saznanje koje spontano rađa želju da mu taj preveliki i nezasluženi dar uzvratimo obiljem ljubavi i pažnje i jednim krasnim i posebnim prijateljskim odnosom do groba, a, po mojem uvjerenju, kao teologa, i nakon njega ...
  
• Moram priznati da sam upravo tim imenom uzgajivačnice, koje svaki naš štenac nosi kao prezime, ujedno željela i svakog od vlasnika naših štenaca trajno podsjećati da je taj pas neizmjeran dar njegovom životu, da je to srce koje je od Boga stvoreno i kuca samo za njega, da ga to ime i prezime štenca uvijek podsjeća na veličinu dara koji je primio (bez obzira koliko ga je platio, jer je on s obzirom na taj aspekt realno neprocjenjiv), ali i na moralnu obvezu da tom stvorenju uzvrati autentičnom ljubavlju svojega ljudskoga srca.
  

• Ah, Maj! Taj divni i, za sada, tako tužni Crni Ruski Terijer.
  
• Taj pas je, još kao štene, izgleda, uvezen iz Ukrajine (ili, kako smo načuli, jednostavno kupljen od Ukrajinaca na nekoj od Zagrebačkih izložbi) zato da bi 'osvježio krv' u jednoj uzgajivačnici.
  
• Često smo ga znali susretati po izložbama na kojima smo bili izlagali našu Wendy.
  
• Mali Maj je očito neko vrijeme ispunjavao sve želje svojih izlagača, čak je, izlažući se na Hrvatskim izložbama, osvojio i službenu titulu "Mladi šampion Hrvatske".
  
• No, nakon obvezatnog rtg-pregleda kukova, dijagnosticirana mu je HD E, tj. diplazija kukova koja nužno ne pokazuje simptome, ali koja ga pri HKS-u automatski isključuje iz daljnjeg uzgoja.
  
• To znači da Maj ne može dobiti uzgojnu dozvolu, iako sasvim normalno može trčati i igrati se, tj. to znači da njegovi štenci ne mogu dobiti pedigree, jer parenje s njim HKS (tj. FCI) ne bi odobrio.
  
• Zašto? Jednostavno zato što je prevelik rizik da će njegovi štenci imati i teže stupnjeve displazije kukova (koja se inače drži genetski nasljednom bolešću, iako neka istraživanja ukazuju na to da nije sasvim genetski uvjetovana).
  
• To znači da bi njegovi štenci vrlo lako mogli imati i simptome: od određenih lakših teškoća u kretanju do manje ili veće nemogućnosti kretanja zbog bolova u kukovima.
  

• Slučajno sam pročitao oglas u Plavom oglasniku.
  
• Ne kupujemo ga redovito, ali taj sam ga dan 'slučajno' kupio.
  
• Već imam 'radare' za oglase koji se tiču Crnih Ruskih Terijera i Cairn Terijera - to prvo pogledam ...
  
• Naša prijateljica Tajana (koja ima Crnu Rusku Terijerku koju smo joj mi pomogli uvesti u Hrvatsku iz Petrograda, jer jednostavno nije mogla dočekati leglo naše Wendy) odmah je stupila u akciju, jer je shvatila da je to pas kojeg je odbacio uzgajivač njezinoga prvog Crnog Ruskog Terijera, a koji joj se po svim svojim postupcima nije ni najmanje svidio.
  
• Tajana je odigrala najvažniju pokretačku ulogu oko spašavanja Maja, a mi smo samo jednostavno imali dovoljno sluha za ono na što nam je željela ukazati, više mogućnosti od nje da mu konkretno pomognemo.
  

• Zašto smo ga otkupili? Pa, Tajana se, ubrzo nakon što smo je obavijestili o 'oglasu za Crnog Ruskog Tareijera', bila raspitala o svemu i intenzivno nam skrenula pažnju na okrutnost uvjeta za koje je saznala da je Maj u njima smješten.
  
• Naravno da nismo mogli ostati mirni, otišli smo zajedno do čovjeka koji ga je prodavao i tamo 'imali što vidjeti': Maj 'beskrajno smrdljiv', sama 'kost i koža' ...
  
• Tajna i ja smo udomljavale pse iz šinteraja, a Miro se u svojoj dugogodišnjoj praksi susretao s psima u najrazličitijim stanjima i sl., ali nitko od nas nije vidio tako smrdljivog, prljavog i izgladnjeloga psa.
  
• Jednostavno smo usrdno zamolili čovjeka da ga ne prodaje nikome još 7 dana.
  
• Naime, trebalo nam je neko vrijeme da nabavimo nama poveći novac koji je tražio za njega, unatoč svim našim molbama i uvjeravanjima da taj pas tržišno ipak toliko ne vrijedi i da takvoga psa svaki iole dobar i savjestan uzgajivač praktički poklanja u dobre ruke, radostan što mu je netko spreman pružiti dobar dom i budućnost ispunjenu pažnjom i ljubavlju.
  
• No, taj čovjek, onako profesionalno trgovački, nije htio odstupiti od svoje cijene niti jedne jedine lipe.
  
• Nakon tih 7 dana jednostavno smo mu dali svoju posljednju ušteđevinu, samo da izbavimo psa iz toga nečega poput svinjca (barem je na to pas vonjao kada nam ga je čovjek od tamo 'iza kuće' dovodio da ga vidimo).
• Tamo ga je držao i, kako nam je čovjek sam otvoreno rekao, hranio napojem.
  
• Rekao je da je tako uobičajeno u tom kraju hraniti pse ... i nije nas bitno time utješio, jedino smo ga malo više nastojali razumjeti.
  
• No, moramo priznati da se, nakon toga susreta, jednostavno nismo mogli oteti dojmu da bi Maj, ako nastavi boraviti tamo i tako se hraniti, uskoro mogao i uginuti, pa nas je to i dodatno potaklo da ga otkupimo pod svaku cijenu, pa i iznad naših mogućnosti ...
  
• Istine radi, isto tako moram istaknuti činjenicu što smo doživjeli prilikom samoga preuzimanja Maja.
  
• Naime, htjeli smo biti sigurni da su Maja njegovi vlasnici iz uzgajivačnice uredno odjavili da bi mi, kupivši Maja od tog čovjeka kojemu su ga oni dali (kako nam je sam čovjek rekao) 'da ga se riješi', mogli mirne savjesti reći novome Majevom vlasniku da ga može prijaviti na svoje ime.
  
• Stoga nam je taj čovjek 'okrenuo njegov broj', i on je Mireku, unatoč tome što ga zna sa izložbi i kao uzgajivača Crnih Ruskih Terijera, tvrdio da je Maja odjavio iz dotične veterinarske stanice, ali bez ikakvog i najmanjeg pitanja zašto otkupljujemo njegovoga psa, što s njim namjeravamo itd.
  
• Ja jednostavno nisam mogla vjerovati da netko tko je imao Maja 2,5 godine, uopće nije bio zainteresiran da pita kamo taj pas ide i kako će završiti ... čak sam pitala Mireka čak nekoliko puta, zar ga baš nije ništa pitao o tome zašto uzimamo Maja, ali, na žalost, bilo je upravo tako.
  
• Čak je čovjek koji ga je (pre)prodavao, za razliku od Majevih vlasnika, ipak na kraju pitao: 'Oprostite što će biti s njim? Vi ste mi uredno platili koliko sam tražio i to je uredu. Ali me sada, ipak, kao čovjeka, interesira što ćete s njim učiniti.
• Naime, čuo sam na TV-u da neki ljudi prodaju pse za ćevape, a čuo sam da ste vi upravo rekli da se on kod vas treba 'oporaviti' i 'udebljati' prije no što ga date dalje ..." Ma, čovjek je barem pitao što će biti sa tim psom koji je bio kod njega samo 14 dana ... Istina, po njegovom mentalitetu je Maj mogao i na lanac, ali očitovao je da bi mu ipak bi mu bilo žao da 'ode u ćevape' ...
  
• Po mojem mišljenju taj čovjek je daleko pozitivniji lik od Majevih vlasnika, ali nastojimo misliti da i oni valjda imaju svoje razloge za to nama tako bešćutno ponašanje prema Maju - ma, dobro znamo da nije na nama da sudimo, nego da po svojoj ljubavi i po svojoj savjesti pomognemo Maju što bolje možemo, a svima njima ostavljamo njihove razloge i njihovu savjest.
  

• Maj je prekrasan Crni Ruski Terijer.
• Nije bezrazložno osvojio titulu mladoga hrvatskoga šampiona u ljepoti.
• Velik je (visok je oko 75-76 cm) i lijep.
• Jedino mu je dlaka toliko zapuštena da ga je više nemoguće raščešljati, pa ćemo ga na kraju morati ošišati sasvim na kratko ne bi li mu izrasla sasvim nova, ali taj zahvat će pričekati ipak nove udomitelje, tj. kada se malo udomaći u novome domu ...
  
• Ako bi ga uspoređivali s opisima naravi te pasmine, one koje možete pročitati na ruskim stranicama o toj pasmini, on bi jednostavno utjelovljivao ideal pasmine Crni Ruski Terijer.
  
• Pas iznimno velikih potencijala, i kao ljubimac pun čežnje za ljubavlju i pažnjom i kao vrlo stabilan i efikasan pas za osobnu obranu i zaštitu. Zadivljujuće je kako je taj pas, unatoč svemu, zadržao tipičnu crno-rusko-terijersku narav.
  
• S obzirom na (pre)tužnu priču svojega života, Maj čeznutljivo iščekuje novoga i konačnoga čovjeka/ljude s kojim/kojima će definitivno podijeliti svoj život.
  
• Iako ima već nekoliko ozbiljnije zainteresiranih ljudi, Maja još uvijek udomljujemo.
  
• Naime, nema smisla to što smo ga spasili, ako ga ne udomimo u najbolje, njemu primjerene, ruke i uvijete. Stoga, pozivamo sve koji su zainteresirani da nam se što prije jave.
  
• Naime, Maj je ovih cc. 2 mjeseca od kada smo ga spasili bez problema živio s nama u našem domu s još 6 naših pasa (stoga napominjemo da je Maj uistinu druželjubiv i može ga udomiti i netko tko već ima jednoga psa, bilo mužjaka bilo ženku, naravno, samo ako su i oni druželjubivi).
  
• Problem s Majem nam je najviše u tome što su nam se nedavno naše 3 kuje kuje (jedna za drugom) počele tjerati (i to praktički 'lančanom reakcijom', a to nije ništa neobično kod više kuja koje žive zajedno) i Maj sada jednostavno više ne može biti s nama u kući (jer imamo još dva odrasla mužjaka, jednako tako 'tankih živaca' kada se neka 'dama' u neposrednoj blizini tjera, a posebno Hearta doživljava kao 'konkurenciju'), nego je sada u odijeljenoj adekvatnoj prostoriji uz kuću i dijelu terase.
  
• Moramo napomenuti da njega to 'izopćenje' emotivno jako puno košta i bilo bi jako dobro da ga se što prije izbavi iz te frustrirajuće situacije.
  
• Mi budućim vlasnicima Maja nudimo našu stručnu i profesionalnu pomoć.
  
• Nudimo im i doživotni Majev besplatni grooming (tj. šišanje i trimanje). Ali insistiramo da ostanemo s udomiteljima u trajnom kontaktu, te da sudjelujemo u svim budućim većim odlukama o Majevom životu.
  
• Ističem, iako smo ga relativno skupo otkupili, dajemo ga besplatno, ali isključivo onome tko će imati najviše ljubavi za njega, najbolje uvijete i tko će se samome Maju najviše svidjeti (jer i on bira svojega budućega čovjeka i mi ozbiljno uzimamo u obzir i 'njegovo mišljenje').
  

• Protiv bivših Majevih vlasnika se ne može pokrenuti nikakav postupak, jer na žalost živimo u državi u kojoj i djeca mogu biti pothranjena, a da se roditeljima ništa ne dogodi ...
  
• Njihov postupak je bio takav kakav je bio, a svaki vlasnik, na žalost, sa svojim psom, kada ovaj nije za uzgoj, može napraviti što želi: prodati ga, udomiti ga, ubiti ga, pustiti na cestu ako nije čipiran ...
  

• Da, trebao bi, ali to i nije tako jednostavno, unatoč svoj dobroj volji.
  
• Ipak, kada se osvrnemo na Majev udes, više ne možemo reći da bi uzgajivač trebao postupati 'po svojoj savjesti', jer nakon svega imamo osjećaj da je Majev vlasnik postupao po svojoj savjesti, no kriteriji njegove savjesti su, na žalost, očito daleko od onoga što bi Maj trebao i zavrijedio imati. Nego, smatramo da, ako uzgajivač ne može ili ne želi zbrinuti sve svoje pse i sve pse iz vlastitog uzgoja onako kako bi to bilo dostojno najboljeg čovjekovog prijatelja, bilo bi bolje da odustane od uzgoja.
  
• Za takve ljude bilo bi bolje da odustanu od uzgoja, jer to što oni smatraju 'uzgojem' je u biti 'proizvodnja' pasa koji samo 'pukom srećom' završavaju u dobrim rukama i imaju sretan i ispunjen život. Mi smatramo da uzgajivaču prvenstveno mora biti na pameti dobrobit pasmine koju uzgaja jasno izražena kroz nesebičnu i odgovornu doživotnu skrb o vlastitim psima i psima iz vlastitog legla.
  
• Ako je nekome uzgoj pasa prije svega zarada, onda mi apeliramo na takve ljude ipak potraže druge, mnogo profitabilnije izvore zarade, posebno proizvodnju nekih neživih stvorenja, bez da unesrećuju 'živa stvorenja koje proizvode' ...

• HKS bi mogao pomoći da se takve stvari u budućnosti ne ponavljaju mijenjanjem pravilnika na način da se u njega unese da ukoliko uzgajivač proda psa prekupcu ili napravi bilo što ružno s njim gubi status člana i pravo uzgoja.
  
• Tu bi trebalo navesti da tim trenutkom psi u njegovom vlasništvu prestaju biti uzgojni psi promijenili oni vlasnika ili ne, a ukoliko ga se uoči u nekoj uzgajivačnici drugog vlasnika taj bi snosio posljedice.
• Naime, poznato je da se isključeni članovi HKS-a (iz nekih drugih razloga koji su trenutno obuhvaćeni pravilnikom), kada im se to dogodi, 'snalaze' na razne načine, a često tako da svoje pse samo 'prebace' na nekoga iz svoje obitelji i sl. koji nije isključen iz HKS-a ... i nesmetano se nastavljaju baviti uzgojem i izlagati svoje pse na izložbama s kojih su također isključeni.

• Sa forumima treba biti oprezan. Ima tu jako puno kvalitetnih tekstova i kvalitetnih ljudi, ali virtualna stvarnost je ipak samo virtualna.
  
• Neke moje postove su na nekim forumima brisali samo iz razloga što sam prozvao administratore da rade loš posao negativnom energijom ...

• Brisanje Mirekovog posta (koji je bio sasvim pristojno sročen, bez ijednog uvredljivog izraza), a uz prethodno konstantno toleriranje daleko grubljih postova, ali koji su 'išli niz dlaku' moderatorima i administratorima i njihovim "vjernim simpatizerima", bilo je vrhunac koji je isključio svaki daljnji smisao našega sudjelovanja na takvom forumu.
• Naime, prije toga smo već mjesecima bili u svojevrsnoj 'agoniji' promišljanja i vaganja između dobra koje se može učiniti kroz taj medij i neslaganja sa '(kastracijskim) ciljevima foruma' koje smo prekasno otkrili, jer smo naivno smatrali da forumi nemaju nikakve ciljeve.
• Upravo protivljenje tim ciljevima i ustrajnost u zalaganju za vlastita uvjerenja nam je najviše namrlo vrlo učinkovit animozitet administratora i moderatora prema nama koji je završio brisanjem posta.
• To nam je jako pomoglo da sasvim jasno uvidimo da naš angažman na tom prostoru više nema smisla, jer, jednostavno rečeno, bili smo onemogućavani 'odozgora' da izražavamo svoje stavove, ali i da činimo učinkovito dobro, jer su se i topici koje smo otvarali počeli sustavno 'minirati', pa je tako otužno završio i Majev topic prije no što je Maju uspio 'pribaviti' dobroga vlasnika.
  
• Naime, dok svi postovi ostaju tamo gdje jesu, sve još ima smisla barem zbog toga što osobe sa strane imaju uvid u tijek diskusije i mogu same prosuditi 'tko je u pravu, a tko u krivu', 'tko govori argumentirano, a tko ne', 'tko se zalaže za dobrobit životinja, a tko za dobrobit sebe, svoje udruge, 'ciljeva foruma' i sl. ...
  
• Kada se postovi počnu brisati, javnost više ne može doći do istinite slike o svemu i onda, po mojem mišljenju, forum gubi smisao.
  
• No, to nam je u svakom slučaju bilo interesantno iskustvo koje je sada iza nas.
  
• Shvatili smo da treba ići dalje i tražiti bolje načine djelovanja za dobrobit pasa.
  Ima mnogo drugih načina, pa i na samom netu, na koje možemo i Miro i ja činiti dobro i poklanjati svoje znanje i iskustvo onima koji ga žele primiti.
  
• Evo, ovaj intervju je jedan od njih.
  

• O škakljivim temama smatramo, unatoč svim našim forumskim negativnim iskustvima, treba pisati i treba govoriti, jer, ako to ne budemo činili, čini nam se da ćemo se ubrzo pretvoriti u bića koja će se bojati dići svoj glas za neko dobro ili protiv nekoga zla samo zbog vlastitog mira.
  
• Ali, svi koji su odlučili tako postupati, trebali bi si shvatiti da se ubrzo i njihova istina i pravda, neko njihovo dobro ili čak oni sami mogu naći u istoj situaciji, da budu nekome samo 'škakljiva tema' o kojoj je bolje šutjeti ...
  
• E, tada će i oni očekivati pomoć i dizanje glasa drugih, ali biti će muk ... ili će biti beskrajno zahvalni nekome tko se odvaži dići svoj glas za njih, ali biti će istovremeno i duboko postiđeni što ga oni nisu svojevremeno dizali za druge, bilo za ljude bilo za životinje bilo za prirodu ..., jednostavno rečeno: za slabe, nemoćne, obespravljene, ugrožene, prevarene, nepravedno osuđene ..., tj. za sve koji su nam stavljeni pred oči i vidimo da su potrebni naše pomoći koje smo im kadri pružiti iz svojih pozicija moći, snage, znanja i sl.
  

Multimedijski CD o psima "Pas više od najboljeg prijatelja" stvaran je da vam pomogne!