Za
početak napomenuti ćemo samo to da je ovo drugi dio intervjua s vlasnicima uzgajivačice
"Heart For You", Miroslavom Krušlinom i Željkom Bišćan, te da prvi dio
intervjua posvećen ponajviše uzgoju pasmine Crni Ruski terijer, objavljen prošli
mjesec.
Ovaj
drugi dio intervjua posvetili smo pasmini Cairn Terijer, te svim drugim psima
koji žive u Željkinom i Miroslavovom domu.
A
sad je red da vas upoznamo s Boni točnije psom po imenu Viva la Diva of Barnsley,
koja pripada vrlo staroj, no kod nas malo poznatoj pasmini Cairn terijer.
Zanimljivo
je i to da je ta pasmina jako cijenjena u svojoj postojbini Velikoj Britaniji,
te da britanski uzgajivači često ističu da su ti psi za razliku od bliskih im
srodnika Sky i Westy terijera, još uvijek u sebi zadržali ono nešto iskonski ili
pravu narav, zdravlje i karakter terijera.
I
možda baš stoga su oduvijek i bili i ostali savršeni kućni ljubimci za dinamične
obitelji s djecom.
Zatim
slijedi Eci pas pasmine Belgijski ovčar Malinois s kojom je Miroslav na neki način
posebno ponosan, jer je istovremeno i jedina radna kuja Belgijski ovčar Malinois
u Hrvatskoj (položen IPO I) koja je postala i prvak Hrvatske u ljepoti.
A
ovako otprilike izgledaju rijetki trenuci kad se Ecika odmara.
Slijedeća
na redu je Lajka, koja je odlučila prvo malo zabrinuti Željku i Miroslava, a potom
se na njihovo veliko iznenađenje mjesec dana nakon sretnog udomljavanja jednostavno
- oštenila.
Zanimljivo
je to da i Željka to Lajkino leglo smatra jednim od najvećih uspjeha ove neobične
uzgajivačnice.
Jednog
od Lajkinih štenaca je udomila jedna jako draga obitelj, no to im je bio prvi
pas i jednostavno nisu uspjeli s njim izići na kraj.
.
No,
kada su konačno našli uistinu izvrsne ruke za njega, Željki se mali More toliko
'uvukao pod kožu', da više nije mogla bez njega.
I
stoga su Željka i Miro već drugi dan nakon uspješnog udomljavanja pokucali na
vrata 'sretnog udomitelja', te ga zamolili da im vrati njihovo štene.
Srećom
čovjek je imao razumijevanja.
Drugi
i po Željkinom mišljenju uistinu najveći uspjeh uzgajivačnice"Heart For You"
je Bela, koju je netko ostavio još kao maleno, još slijepo štene. Jedini način
da preživi bio je da joj se pronađe zamjenska majka, a Bony je u to vrijeme baš
imala leglo...
Na
svu sreću Bony ju je odmah prihvatila, te je malena polako stasala zajedno s ostalom
braćom i sestrama kernićima, jednako mažena i pažena.
A
za kraj ćemo samo dodati da slike nekih od pasa iz uzgajivačnice "Heart For
You", te drugih životinja o kojim se Željka i Miro brinu možete vidjeti i
na njihovoj stranici koja se nalazi na slijedećem linku - "Heart
For You"
INTERVJU
Uzgajivači
pasmina Crni Ruski Terijer i Cairn Terijer.
Zašto
baš Cairn Terrier?
Željka:
Kada smo iz Zagreba sa psima konačno došli u Stubičke Toplice, bili smo oduševljeni
prostranstvom koje nas okružuje, pa smo poželjeli uz velike imati kraj sebe i
uzgajati i neku malu pasminu.
Miro,
kao kinološki sudac i veći poznavaoc terijera, predložio mi je Cairn Terijera.
Vidjela
sam kako izgledaju i pročitala osnovne karakteristike i zaključila da bi takvoga
psa uz naše CRT-e bilo prekrasno imati, štoviše po izgledu i naravi djelovao mi
je tako poželjno, da jednostavno nisam mogla vjerovati da u Hrvatskoj još uvijek
nije popularan kao idealan, najpraktičniji mali pas za dinamične obitelji s djecom
...
Možete
li nam ukratko prepričati povijest te pasmine?
Miro:
Cairn
Terrier ima jako dugačku povijest.
Potječe
iz škotske sa otoka Sky gdje su ga na početku stvaranja miješali sa Sky Terijerom
čija povijest seže u 16. stoljeće.
U biti postojala su dva tipa Sky Terriera. Dugodlaki, koji je i zadržao ime Sky
Terrier i kratkodlaki koji je dobio ime Cairn Terrier.
Samo
ime Cairn Terrier dolazi od rijeći Cairn što na škotskom znaći kup kamenja.
U
hrvatskom primorju i dalmaciji bi ga nazvali 'gromačni terijer'.
Sky
Terrier je vrlo brzo zbog svoje duge dlake i izgleda postao kućni ljubimac dok
je Cairn ostao radni pas te služio za uništavanje glodavaca i kao lovački pas
na životinje koje žive na kamenjaru. Iako mu je povijest dugačka i seže u davninu
priznat je kao pasmina tek 1933.g.
Čitateljima
će biti posebno interesantno to da su Cairn Terrieri praoci popularnih bijelih
Westića.
Naime,
Cairn Terrieri ne smiju biti niti potpuno bijeli niti potpuno crni, nego je od
najsvjetlijih dopuštena boja 'bijele kave' (skoro bijela), a od najtamnijih tamnosiva
(skoro crna) i tamno tigrasta.
Kada
se u leglu Cairna oštenilo koje bijelo štene, ono je bilo 'škart' za uzgajivače
i automatski je bilo izlučeno iz uzgoja.
Tijekom
vremena od tih odbačenih bijelih psića nastali su Westići, kao što bi vremenom,
kada bi se netko oduševio i potrudio, mogla nastati nova pasmina od većini dobro
poznatih bijelih boxera.
Željka:
Ovdje
moram napomenuti kako se nama na prvi pogled može učiniti nedvojbeno okrutno to
'izlučivanje iz uzgoja', barem je meni to tako izgledalo dok nisam malo dublje
ušla u razloge zašto je za neku pasminu određeno da 'to i to' jest tzv. diskvalifikacijska
mana i pas koji ju ima mora biti isključen iz daljnjeg uzgoja.
Naime,
sasvim bijeli primjerci Cairna su bili boležljiviji, isto kao što su i bijeli
bokseri.
Stoga,
unatoč brižnom uzgoju i razvoju Westća, ta pasmina općenito ima više problema
sa zdravljem od Cairna.
O
naravi da i ne govorim, ali to je cijena njegove popularnosti koja sama sa sobom
nosi i brojna neodgovorna parenja i čisto 'ekonomski uzgoj' i, naravno, preprodavače.
Na
svu sreću, Cairni još nisu, a nadamo se i da neće postati tako popularni da im
se izdogađa sve ovo što se Westićima dogodilo. No, naravno, nešto više popularnosti
im ne bi škodilo, pogotovo stoga što su mnoge krasne dinamične obitelji uskračene
za informaciju o postojanju idealnoga maloga psa za njih.
O
tome najbolje mogu svjedočiti obitelji koje sada uživaju u štencima naše Bony,
koje među prvima u Hrvatskoj imaju iskustvo što znači imati Cairna. Mnogi od njih
su nam rekli da naprosto ne mogu vjerovati zašto ti psi nisu popularniji s obzirom
na izvrsnost njihove naravi i lakoće održavanja.
Na
portalu često znam napisati da su psi vrlo inteligentna bića i da je s njima užitak
raditi, no da se rješenje i odgovornost za većinu grešaka, koje neposlušni psi
čine, gotovo uvijek nalazi u glavama njihovih vlasnika. Da li su i vaša iskustva
slična mojim?
Miro:
Što
se tiče neposlušnih pasa mogu reći da je u većini slučajeva kriv vlasnik.
Svaki
vlasnik psa bi trebao otići na tečaj osnovne poslušnosti barem sa prvim psom,
jer će tamo mnogo naučiti o psihologiji pasa i znat će procijeniti situaciju predvidjeti
reakciju psa i pravodobno reagirati, a to je najbitnija star u čitavom radu sa
psom: u pravom trenutku pravilno odreagirati.
Također
primijetio sam da je većina neposlušnih pasa u biti neizživljena.
Znao
sam vidjeti psa koji radi strahoviti nered u stanu i nemože ga se obuzdati, vlasnik
već na rubu živčanog sloma.
Ja
uzmem psa odem van dobro ga istrčim i tako 2-3 dana samo trčimo.
Treći
dan dođem kod ljudi, a oni oduševljeni kako ih sluša, kako ih prati, kako je smiren,
a pas je u biti samo istrčan i zadovoljan što je izbacio višak energije.
Tu
dolazimo do zatvorenog kruga: vlasnik nabavi psa i boji ga se pustiti sa povodnika
(pas je neistrčan), počinje navlačiti povodnik i izvoditi scene u šetnji, čovjeku
je muka i skračuje te mučne šetnje, a isto tako odgađa ih koliko god može i problem
se samo još više komplicira te suživot postaje pakao i za psa i za vlasnika.
A
zapravo ga je trebalo samo pošteno istrčati.
Naravno
ima zvrkastih i nestašnih pasa koji kao da vole ispitivati granice, ali to često
prestaje odrastanjem, pogotovo ako se ispravo radi s psom, a tu je najbitnija
dosljednost.
Jednom
postavljene granice ne smijemo pomicati.
Kako
ste izabrali ime vaše uzgajivačnice?
Željka:
Već
smo bili odlučili da ćemo zajedno uzgajati Crne Ruske Terijere i Cairn Terijere
i otvoriti novu uzgajivačnicu za te pasmine, a ugasiti Mirekovu uzgajivačnicu
Airedalea i Malinoisa "Od Maksimirskih Jezera", ali još uvijek nismo
imali ime.
Naime,
Mirekova uzgajivačnica Airedaile Trriera i Mailnoisa "Od Maksimirskih jezera",
ako ništa drugo, više nije mogla nositi našu novu lokaciju.
Naime,
preselili smo se sa psima u Stubičke Tolplice, baš zato da bi konačno imali, po
našem poimanju, uvijete za uzgoj, pa je sada ime uzgajivačnice postalo krajnje
neprikladno.
Tragali
smo za novim ...
Jednoga
dana mi je jednostavno palo na pamet "Heart For You", i to u simboličkoj
skračenici: vidjela sam prvenstveno pred sobom veliko srce i broj 4 (tada smo
imali 4 psa: Dona, Eci, Wendy i Bony) i "You", što je savršeno ocrtavalo
onu bitnu želju koja me je navela da se odlučim ući u uzgoj pasa, a ona je: da
ti naši psi 'proizvedu' još takvih jedinstvenih srdaca za svakog ponaosob od budućih
vlasnika naših štenaca, baš tako kako su ovih naših 4, svako za sebe, po jedno
veeeliko jedinstveno srce za svakoga od nas ...
Bila
sam oduševljena imenom i više nisam dvojila, a i Miro je rakao: "Može, sviđa
mi se!"
Naime,
uvijek sam svakog od svojih pasa doživljavala kao jedno srce za mene, kao jedan
cijeli pseći život posvećen meni ... o, Bože, koja čast da jedno tako krasno biće
cijeli svoj život pokloni meni - to je divno saznanje koje spontano u meni rađa
želju da mu taj preveliki i nezasluženi dar uzvratim obiljem ljubavi i pažnje
i jednim krasnim i posebnim prijateljskim odnosom do groba, a, po mojem uvjerenju,
kao teologa, i nakon njega ...
Moram
priznati da sam upravo tim imenom uzgajivačnice, koje svaki naš štenac nosi kao
prezime, ujedno željela i svakog od vlasnika naših štenaca trajno podsjećati da
je taj pas neizmjeran dar njegovom životu, da je to srce koje je od Boga stvoreno
i kuca samo za njega, da ga to ime i prezime štenca uvijek podsjeća na veličinu
dara koji je primio (bez obzira koliko ga je platio, jer je on s obzirom na taj
aspekt realno neprocijenjiv), ali i na moralnu obvezu da tom stvorenju uzvrati
autentičnom ljubavlju svojega ljudskoga srca.
Da
li bi nam mogli reći nešto o psima iz vašeg uzgoja, njihovim rezultatima, vašoj
uzgajivačnici, te uspjesima na koje ste naročito ponosni?
Miro:
Budući
da je naša uzgajivačnica relativno mlada (imali smo tek jedno leglo Cairn Terriera)
još uvijek nemamo neke velike rezultate, ali se ipak možemo pohvaliti uspjehom
našega maloga "Bony's Mambo Heart For You" (koji sada živi u
Slovačkoj: http://www.solipse.sk/mambo.htm
) On je već sa 4 mjeseca na CACIB izložbi u Nitri 2006., u razredu štenadi osvojio
je BIS Pupy (najljepše štene izložbe) izmedju čak 33 štenca ostalih pasmina.
Tu
treba istaknuti da je malenome Cairnu jako teško osvojiti BIS u bilo kojoj kategoriji
u kojoj sudjeluju i ostale daleko atraktivnije pasmine, pa za tako nešto uistinu
mora biti gotovo savršen.
Mambo
je i nastavio vrlo uspješno. Danas ima 10 mjeseci i iza sebe već osvojena 5x CAJC,
2xBOB, CRUFT NOMINATION 2008., a prema svim pokazateljima nastavit će i dalje
izložbenu karijeru koju je očito tek započeo. A na netom održanom CACIB Zadar
mu se pridružila i njegova sestra "Bony's Beauty Heart For You" osvojivši
CAJC (tj. Prvaka razreda mladih) na svojoj prvoj izložbi. Ostali još nisu izlagani.
Iskreno
rečeno, njihov nas uspjeh ne čudi previše, jer je Bony vrhunska kujica Cairna,
po koju smo išli u 1000 km udaljeni Raguhn kraj Berlina u Njemačkoj, u vrhunsku
uzgajivačnicu "Of Barnsley" i pri tom upoznali njihovog vrhunskog uzgojnog
mužjaka "Mamba Nr.5 Of Brnsley" koji nas je odmah osvojio - već tada
smo znali da ćemo jednoga dana Bony pariti s njim. Naš mali "Bony's Mambo
Heart For You" je dobio ime po tati i očito kreće njegovim stopama.
Tu
moramo istaknuti da su Mambovi braća i sestre također vrhunske kvalitete, što
je netom u Zadru pokazala mala posebno tipično kernski poželjno obojena i vrlo
šarmantna ljepotica Lilo (tako Beauty zovu njezini vlasnici). No, tu veliku ulogu
igra i sam vlasnik psa, jer ako čovjek ne izlaže psa njegova kvaliteta ne može
biti ni predočena javnosti. Mambo je imao sreće što je postao pas gospođice Jane
Kadnarove, koja redovito i profesionalno izlaže pse iz svoje uzgajivačnice.
Željka:
Tu želim dodati da je s jedne strane uzgajivačima, ako žele da se čuje zanjihovu
uzgajivačnicu, neophodno štence udomljavati uzgajivačima, jer jedino za njih mogu
biti sigurni da će psa izvoditi na izložbe i da će na neki način dobiti uzvratnu
informaciju i svojevrsno priznanje o kvaliteti svojega uzgoja.
No,
s druge strane, mi kao uzgajivači najradije dajemo štence za kućne ljubimce,
jer smo samo tada donekle sigurni da će nam štene imati život ispunjen ljubavlju
i pažnjom.
No,
dobro znamo da će to uglavnom biti na uštrb 'naše reputacije', koja nam je naravno
manje važna od sreće naših štenaca. Zašto se teško odlučujemo dati štene uzgajivačima.
Naime,
uzgajivači često svoje pse drže po boxovima ili odijeljenim traktovima.
o
nije sasvim nerazumljivo, jer ti ljudi obično imaju previše pasa da bi s njima
zajedno živjeli u kući kao mi.
No,
ti su ljudi profesionalci i moram priznati da to nikada ne bi htjela, jer ne vidim
nikakvog smisla u tome da volim pse, a ne živim s njima kao s ukućanima pod istim
krovom, jer duboko vjerujem da psi kao društvene životinje trpe ako su izolirani
od čovjeka kojega vole.
Mambo
je imao sreće, jer je došao u ruke uzgajivaču poput nas, tj. koji živi sa svojim
psima kao svojim dragim ukućanima i kojem je stalo da svojega kvalitetnoga psa
pokaže na izložbama.
Miro:
S obzirom da je za mene uzgajivačnica "Heart For You" samo nastavak
moje uzgajivačnice "Od Maksimirskih Jezera", istaknut ću ovom prilikom
svoje uzgajivačke uspjehe kojima se ponosim:
Najviše se ponosim štencem "High Jazz Od maksimirskih Jezera" (Belgijski
ovčar Malinois), jer on danas sa svojim voljenim vlasnikom razminirava Hrvatsku.
Od
izložbenih uspjeha mi je najveći taj što sam u jednom leglu Airedale Terriera
imao tri internacinalna šampiona.
No,
to su sve uspjesi koji se mogu dokazati papirima, ali uspjeh na koji smo Željka
i ja zajedno najviše ponosni je činjenica da su, koliko smo do sada upoznati,
svi psi iz našeg uzgoja sretni sa svojim vlasnicima kao i njihovi vlasnici sa
njima.
Uspjesi
na izložbama ili u radu jesu velika stvar i psima iz naše uzgajivačnice oni ne
nedostaju (Eci, Bony i Wendy su šampionke u ljepoti, a i Heart je krenuo tim putem).
Tu
se na poseban način ponosim svojom kujom Malinois, Ecikom, koja ima i osvojenu
titulu "Šampion Hrvatske u ljepoti" .
Ali,
ono što moram istaknuti je da smo mi prvenstveno i nedvojbeno najviše ponosni
na svako naše štene, bilo mješanac bilo križanac bilo rasni pas (a u našoj uzgajivačnici
su već othranjeni šenci svih ovih kategorija), što smo imali priliku pomoći mu
da dodje na svijet i nađe svoje ljude te da ono usreći njih i oni usreće njega
...
Željka:
Sasvim se slažem s ovim što je Miro na kraju rekao.
Nema
veće sreće nego kada vidite da je štenac iz vašega legla uljepšao nečiji život
i kada vidite da je istovremeno taj netko tom štencu pružio život ispunjen zadovoljstvom.
Moram priznati da je meni u tom smislu najveći uspjeh naše uzgajivačnice njezina
otvorenost prema mješancima i križancima.
Miro je prije bio isključivo kinolog i smatram svojim osobnim najvećim uspjehom
što sam ga, kao što je on mene uveo u svijet kinologije, ja uvela u svijet mješanaca
i križanaca 'u svojem domu'.
Riječ je, naime, o našoj Lajki koju smo udomili iz šinteraja.
No, o njoj samoj kasnije, a sada samo želim naglasiti da jednim od najvećih
uspjeha naše neobične uzgajivačnice smatram Lajkino leglo.
To je bilo leglo koje se oštenilo mjesec dana nakon Lajkina udomljavanja i koje
me je neizmjerno obradovalo, jer sam već pomislila da je sirota kujica kojoj smo
željeli pružiti niz godina sretnoga života obolila od nekog tumora u trbušnoj
šupljini i zato se počela se toliko debljati ...Tko bi pomislio da je tako stara
kujica zatrudnjela sretnom nepažnjom onih koji su je čuvali!
Ubrzo nam je oštenila 9 štenaca (kasnije smo saznali da ni čovjek koji ju je čuvao
dok se oporavljala od boravka u šinteraju, upravo zbog njezine starosti nije pazio,
pa ju je pustio da se druži s jednim mladim čistokrvnim bokserom ...).
E, uspjeh je u tome što smo sve malce podignuli s brižnom pažnjom kao najčistokrvnije
pse, prvence naše uzgaijvačnice, i udomili ih u jako dobre ruke.
A jednog smo čak, sticajem okolnosti, i zadržali, ali o tome više kasnije.
Drugi i po mojem mišljenju uistinu najveći uspjeh naše uzgajivačnice je Bela.
Naime,
kada su naši mali Cairn Terrieri bili cc. tjedan dana stari, na jednom forumu
se digla uzbuna da je netko nekome ubacio još slijepo štene u dvorište ... i hitno
se traži kuja koja doji.
Naša Bony je bila upravo to, a naši malci su bili upravo tu negdje stari, još
uvijek slijepi kao i malena odbačena kujica.
Naravno, unatoč svim realnim opasnostima, nismo razmišljali ni trenutak i Miro
je već bio na putu po malenu.
Kada
je došla bila je boje bijele kave, skoro sasvim bijela i vrlo lijepa kao štene
minijaturnog Labradora ili pita (ali u tako ranoj dobi je nemoguće uopće išta
i zaključivati o izgledu), pa smo je zbog ljepote i svijetle dlake odmah zajedno
nazvali Bela.
Bony ju je odmah prihvatila (Kerni su uistinu prekrasne dobročudne i druželjubive
naravi ...) i malena je polako stasala zajedno s ostalom braćom i sestrama kernićima,
jednako mažena i pažena.
Čak štoviše, kao odbačeno štene je bila osjetljivija i više potrebna pažnje, pa
sam ju ne jednu noć kada je plakala dok su ostali štenci mirno spavali, uzela
sa sobom u krevet i tek tada se smirila i zaspala ...
Imala je i svoj topic na forumu, a čim je stasala da ode u novi dom, javili su
se za nju jedni prekrasni ljudi koji su je vidjeli na forumu.
Ona
im je prvi pas i što da vam dalje pričamo ... jednostavno mala Bela, predivno,
posebno inteligentno pseće stvorenje otkriva, i dan danas, tim ljudima što to
znači imati psa, ne bilo kakvoga, nego najdražega, oduvijek željenoga, prekrasnoga
u svakome pogledu ...
Još
bi dodala samo i vrlo slične uspjehe s našim malim kernima, svatko od njih je
na poseban način donio radost u obitelji koje su ga/ju udomile.
Kao uzgajivači, s obzirom na daljnji uzgoj, od kujica posebno mnogo očekujemo,
jer su uistinu vrlo kvalitetne (po mojem mišljenju njihova kvaliteta čak zasjenjuje
međunarodni uspjeh njihovoga brata Mamba) i za koju godinu (kada malene sazriju
za to) nadamo se prvim vrlo kvalitetnim hrvatskim leglima Cairn Terijera.
Naprosto
ne mogu a da ne iskoristim prigodu da pozdravim sve drage vlasnike naših štenaca
i istaknem kako smo silno ponosni na sve te prekrasne ljude ponaosob.
Oni nam jednostavno svjedoče da divnih i dobrih ljudi još ima na ovome svijetu
i da ima smisla brižno uzgajati štence i doprinijeti da se na svijetu dogodi što
više ovakvih prekrasnih priča između ljudi i pasa ...
Malo
je poznato, no u vašem domu s vama živi mnogo pasa različitih pasmina. Da li bi
nam mogli nabrojati koji su to psi i kojim pasminama pripadaju.
Miro:
Sa
nama u kući žive Tabita i Heart (CRT-i), Eci (Belgijska ovčarka), Bony (Cairn
terrier), Lajka (križanka) i njezin sin More.
Željka:
Naša
je Lajka udomljena iz šinteraja, pa nagađamo da je križanac bretonca ..., a za
njezinog sina Morea pouzdano znamo da je potomak oca čistokrvnog boksera.
No
dobro kad smo već kod Lajke, ja znam da ona ima zanimljivu životnu priču. Da li
biste nam i nju mogli ukratko ispričati ?
Željka:
Da, i to s posebnim zadovoljstvom.
Naime, i dan danas, kada nam se Lajka dođe maziti, mazimo ju s posebnom pažnjom
i nježnošću, jer znamo što je propatila, tj. barem onoliko koliko znamo je dovoljno
da 'stavimo živce na 'hozn-tregere' i da damo sve od sebe da joj budemo što nježniji
...
Uzeli
smo je iz šinteraja.
Ja sam, jer mi je ostao živo u sjećanju moj u prvom dijelu intervjua već spomenuti
Boby, ćim smo 'stekli uvijete' inzistirala da, kad već imamo mogućnosti, moramo
udomiti i barem jednoga 'beskućnika'.
Miro se je, ne kao 'kinolog', što je do tada prvenstveno bio, već prvenstveno
kao dobar čovjek koji voli pse, odmah složio samnom.
Odlučili smo udomiti psa kojeg nitko ne bi udomio ... i udomili smo Lajku,
kujicu staru oko 10 godina koja je već 3 mjeseca nakon boravka u šinteraju
bila spašena i na čuvanju preko udruge "Druge prilike".
Sva sreća "Druga prilika" nije tako 'opsjednuta kastriranjem i sterilizacijom'
kao što slićne udruge uglavnom jesu, pa naša Lajka nije bila odmah sterilizirana.
Mjesec
dana nakon udomljenja Lajka se počela debljati, pa smo se jako zabrinuli da nije
nekakav tumor - naime, tko bi pomislio da bi kujica od 10-ak godina bila trudna.
No,
na moju veliku radost, a, moram prizanti, isprva Mirekovu veliku zabrinutost,
Lajka je bila trudna ... Ubrzo je okotila 9 preslatkih štenaca štenaca i sve
smo ih rekordno brzo udomili u jako dobre ruke - i danas smo s njima uglavnom
u kontaktu ... (neki se sele i sl. pa smo trenutno izgubili vezu, ali nadamo se
i vjerujemo da će nam se uskoro javiti).
Jednoga od štenaca je udomila jedna jako draga obitelj, ali to im je bio prvi
pas i jednostavno nisu uspijeli s njim izići na kraj.
Kada više zajedno nismo mogli naći izlaz ka nekom njihovom dobrom suživotu, mi
smo svojega štenca rado uzeli natrag i pokušavali ga iz vlastitoga doma udomiti
u dobre ruke.
No, kada smo konačno našli (nakon 3 tjedna akcije udomljavanja) uistinu izvrsne
ruke za njega, meni se mali More jednostavno toliko 'uvukao pod kožu' da više
nisam mogla bez njega (a iskreno rečeno i prije toga, kao sasvim mali štenac,
prije svakog udomljavanja, More mi je bio najdraže štene, ali mi je isto tako
bilo jasno da ga ne smijemo zadržati, jer imamo već previše pasa) ...
Ukratko,
već sljedeći dan smo molili 'savršenog udomitelja' da nam bude toliko milostiv
i vrati nam Morea nazad, jer ću ja 'umrijeti od tuge' za njim (čak smo mu obećali
da ćemo mu za uzvrat nabaviti čistokrvnog Rotweilira, jer je čovjek prije no što
se odlučio udomiti Morea imao Rotweilera kojega je jako volio, a more je ličio
na 'mini Rota', pa mu se svidio ...).
Čovjek je, Bogu hvala, bio razborit, a i sam je, kako nam je priznao, imao slićno
iskustvo još kao dijete kada su mu roditelji zbog nemogućnosti držanja tolikih
pasa koje su imali prodali baš njemu najdražega ..., i vratio nam je Morea.
Tako
je More i dan danas kod nas i dan danas spava samnom u krevetu, kao da zna tko
bez njega nije mogao dalje živjeti ... More je, jednostavno rečeno, sve ono što
od psa nikada nisam niti bih priželjkivala (hiperaktivna narav, prirodno neposlušan
i tvrdoglav ... itd.), ali draga mi je i nezamijenjiva njegova prisutnost i pažnja,
njegov duboki i inteligentni pogled koji otkriva plemenito srce ispod 'premaza'
površne hiperaktivnosti i razigranosti ... i nikada nisam požalila što sam inzistirala
da ga vratimo 'doma' od 'savršenoga udomitlelja' ..., jedino mi je danas teško
što mu, kraj naših ostalih 5 pasa, jednostavno ne mogu pokloniti i uzvratiti onoliko
koliko bih htjela i mogla da mi je jedini.
Ali, iskreno rečeno, taj problem uzvračanja nježnosti i pažnje, koju svaki
od njih želi i zavrijeđuje, nemam samo s Moreom, nego i sa svakim od naših
ostalih pasa. No to je očito križ koji moraju ponijeti uzgajivači pasa koji ih
uzgajaju iz čiste iz ljubavi i njihovi psi ..., dok onim ostalima to nije nikakav
problem, barem ne uzgajivačima.
Ali
to je preduga priča ... za još jedan intervju.
U
razgovoru s vama primijetio sam da ni vi niste pristalice bezrazložnog steriliziranja
ili kastriranja svega što hoda na četiri noge. Zašto je to tako i zašto smatrate
da sterilizacija i kastracija ne mora biti najbolje rješenje za neiskusne i neupućene
vlasnike pasa (usput oprez nakon ovog odgovora neki šinteri, zaštitari, veterinari
i vlasnici pasa će vas mrziti baš kao što mrze i mene)?
Miro
i Željka:
Bez
brige, već nas mrze jer smo se oko te teme odlučno i jasno očitovali na forumu
Šapice.
Time
je zapravo i započeo sve otvoreniji neprijateljski odnos administratora prema
nama na tom forumu. No rado ćemo i ovdje istaknuti svoj stav o tome.
Što se tiće kastracije ističemo: izričiti smo protivnici tzv. bezrazložne kastracije.
Kastracija je, po našem poimanju ipak ozbiljna operacija (naime, oboje
imamo i odslušanu pokoju godinu veterine, a Miro je, štoviše, završio 4 godine
veterine i ima nekoliko godina veterinarske prakse u ambulanti za male i velike
životinje "Sajmište" u Heinzeolvoj ...).
Na temelju naših saznanja, jednostavno, ne možemo pristupati toj operaciji kao
nečemu laganom, kako se u zadnje vrijeme želi opisati kastraciju.
Istina, kastracija je opravdana kod kuja koje su izašle iz generativne dobi,
tj. koje nisu više za uzgoj, a prvenstveno zato da se sprijeći piometra (uglavnom
fatalna bolest kuja zrelije dobi) i nastanak tumora dojki.
No, svjedoci smo da su vlasnici kujica koje neće ići u uzgoj u zadnje vrijeme
naprosto obasuti sa svih strana isticanjem prednosti kastracije (posebno od članova
različitih udruga za zaštitu i spašavanje životinja, tj. kućnih ljubimaca, ali
i od nekih veterinara).
U tome, posebno aktivisti nekih udruga ne prezaju ni od toga da nekritički potiču
na razmišljanje nove vlasnike udomljenih kujica koliko će njihova kujica donijeti
na svijet mladih nezbrinutih pasa, kao da štenci sami nastaju u kuji bez spolnog
čina.
Moramo istaknuti da takav stav udruga (a i ponekih veterinara) prema novim vlasnicima
kujica koje su udomljene ili kupljene, svejedno, je vrlo ponižavajući prema tim
ljudima, jer kao da smatraju da oni nisu sposobni shvatiti što to znači imati
kujicu i kako bi je trebalo čuvati u danima tjeranja da bi je se sačuvalo od riskantne
operacije barem do dobi kada bi joj ta operacija donijela više koristi nego štete
(od 8-10 godine života, ovisno o vitalnosti dotične kujice).
O samoj kastraciji još želimo napomenuti nešto izuzetno važno, a to je da, ako
već nemate iz bilo kojega valjanoga razloga nikakvog drugog izlaza, nego morate
odlučiti svoju mladu kujicu kastrirati, molimo vas inzistirajte kod veterinara
da joj izvadi i jajnike i maternicu, jer samo tako ta riskantna operacija ima
i nekog zdravstvenog pozitivnog smisla za vašu kujicu.
Naime, ne bi vjerovali, ali danas je jednostavno moderno među veterinarima da
se kujicama koje se dovode na 'sterilizaciju' odstranjuju samo jajnici, i to s
neznatno velikim, tj. minimalnim rezom na trbuhu (kao da veterinar pazi da kujica
može sljedeće ljeto bez problema nositi bikini na plaži, da joj se ne vidi ožiljak
...).
A s tako malim rezom, veterinari uglavnom (zbog vrlo nepristupačnog i 'kompliciranog'
smještaja jajnika kod pasa) ne vide jesu li dobro iščistili cijeli jajnik. Naime,
dobro smo informirani da im se (pre)često dešava da komadić jajnika ostane u trbušnoj
šupljini, što je sasvim dovoljno da se kujica ubrzo opet počme tjerati ...
Napominjemo
da to govorimo iz našega, na žalost, bogatoga i provjerenoga iskustva po tom pitanju,
našega iskustva i iskustva naših znanaca: što vlasnika operiranih kujica što samih
veterinara.
Ako ovim putem spasimo i jednu jedinu kujicu od bespotrebne operacije, ili ako
i jednoj jedinoj kujici osiguramo da to što već mora pretrpjeti operaciju, taj
po život riskantni zahvat, ipak je oslobodi od 'piometre', velike zdravstvene
prijetnje u starijoj dobi, bit ćemo neizmejrno sretni i smatrat ćemo ovaj intervju
iznimno uspješnim.
Kastracija
je u nekim slučajevima sasvim O.K., kada je zdravstveno indicirana (jednostavno
isto kao i kod žena, kada se dogodi neki "kvar" u tim organima, sve
to je najbolje što prije odstraniti nego od toga umijreti).
A i kod pasa koji su u azilima je ponekad kastracija dobro rješenje, ali samo
ponekad.
Naime, kada je već sigurno da će tog psa biti teško udomiti i da će najvjerojatnije
duže vrijeme biti u skloništu, dobro je kastrirati, bilo kuju bilo mužjaka.
Ali
napominjemo da kastracija prije prvog tjeranja ili kastracija mužjaka prije
spolne zrelosti (što neki čak zagovaraju, čak se pozivajući na neke veterinare
...), po nama je zločin, jer ti psi zapravo zauvjek ostaju štenad 'u glavi'.
Istine radi, ističemo da ovo mišljenje dijele s nama i neki veterinari koje poznajemo
i cijenimo, koji uistinu vole one s kojima se i profesionalno bave.
Znamo da će vlasnici takvih pasa sada graknuti na nas, ali neka zapitaju kako
bi se danas ponašao njihov pas da je kastriran nakon spolne zrelosti ...
Ipak,
moramo istaknuti da čovjek tim ljudima jedva da može i zamjeriti, jer su to obično
prvenstveno žrtve intezivnog (da ne kažemo agresivnog) utjecaja raznih 'udruga
za zaštitu životinja' koje mi s obzirom na njihove prioritete običavamo nazivati
'kastratorskim udrugama', a koje su pak u konačnici opet svojevrsne žrtve 'državne
politike' dijeljenja sredstava udrugama za zaštitu životinja ne po broju spašenih
i udomljenih životinja, nego po broju kastriranih životnja.
Ovdje
želimo istaknuti da su Cairn Terrierice iz našeg uzgoja upravo prošle svoje prvo
tjeranje i od njihovih vlasnika dobivamo svedočanstva o njihovom sazrijevanju
u odnosu s vlasincima - postale su poslušnije, staloženije ... Jednostavno rečeno:
zrelije. Zar uistinu ne želite do kraja upoznati svojega psa, njegovu zrelu osobnost
i 'u ime ne znam kakvih "prednosti" (koje se uglavnom na kraju krajeva
svode na veći proračun udruge koja vas na to intenzivno nagovara ili na veći promet
veterinarske ambulante u kojoj je zaposlen eventualni veterinar koji vas na to
nagovara unatoč tome što vaša kuja ili pas za takav zahvat nema nikakve zdravstvene
indikacije) zaustaviti ga u njegovom vlastitom psihičkom razvoju? Molimo Vas razmislite
još jednom, dublje i s više odgovorne ljubavi prema svojem najboljem psećem prijatelju.
No,
i to pitanje kastracije i bezobzirnog i koristoljubivog pritiska udruga na udomitelje
napuštenih pasa, kao i koristoljubivog pritiska nekih veterinara na vlasnike kujica,
pitanje je koje bi zahtijevalo još jedan poseban intervju na tu temu, jer nismo
ni izdaleka rekli sve što bi se o tome moglo reći.
Pri
kraju ove teme ćemo našem očito duboko patrijarhalnom društvu ipak postaviti jedno
pitanje: Čemu običaj da se kastriraju samo kujice?
Naime, to je puno teža operacija za kujicu (kako god okrenete, otvara se trbušna
šupljina - kako bi se vi osjećali da je vama neko to odlučio napraviti 'za vaše
dobro' i napravio još prije prve menstruacije, jer će vam biti lakše ako uopće
ni ne uđete u pubertet ... - maštu dalje razvijate sami). Nakon takve operacije
u njezinom organizmu ipak dolazi do hormonskog disbalansa, htjeli mi to priznati
ili ne, a to ima daleko negativnije posljedice od kastracije mužjaka.
Naime,
mužjaci se nakon kastracije eventualno samo pozitivno smiruju i postaju dobroćudniji,
jer gubitkom dotoka testosterona iz testisa oni više ne osjećaju toliki imperativ
borbe s ostalim mužjacima za ženku koji im uvelike nameće upravo taj hormon, dok
se kujice bez svojih hormona počinju debljati i imaju niz drugih metaboličkih
problema koji se ne odražavaju pozitivno ni na samu narav kujice.
Jednostavno rečeno, mi ne dajemo svoje štene nikome tko ga želi odmah kastrirati,
bez obzira bila naša štenad čistokrvna s vrhunskim pedigreom ili mješana ili križana.
Ponekad nam upravo zbog toga ostaju duže u kući ženska štenad (ipak smo mi još
uvijek patrijarhalno društvo, pa i u toj dimenziji to dolazi do izražaja ...),
ali uz dostatno i dobronamjerno strpljene Bog da da se na kraju ipak nađu ljudi
koji razumiju o čemu govorimo i s kojima se složimo oko dobrobiti samoga psa.
Na
kraju još moramo istaknuti kako ljudi u našim krajevima još uvelike imaju predrasude
oko udomljavanja kujica. Čini nam se da je to dijelom i jednostavno zato što
nemaju iskustva s kujicama, jer su oduvijek imali mužjake 'po staroj dobroj patrijarhalnoj
podsvjesnoj ili svjesnoj tradiciji'. Kaže se da kujicu nije dobro uzeti jer je
s njom problem oko tjeranja ..., a prešućuje se to da kada imate mužjaka imate
'problem oko tjeranja' kada se god neka kujica u susjedstvu tjera.
Ako imate kujicu, ona se tjera jednom u cc. 6 mjeseci po 3 tjedna, od kojih je
samo jedan opasan (onaj tjedan kada bi mogla biti plodna, tj. kada bi mogla zanijeti
štence), zapravo u tom su tjednu stvarno 'opasna' samo 2 dana, tzv. 'plodni dani',
tj. kada ona uistinu može začeti leglo (mi uzgajivači dobro znamo kako su oni
dragocijeni i kako ih je 'lako promašiti' i ostati bez željenoga legla ) - ti
su dani vidljivi iskusnom vlasniku (koji dobro poznaje svoju kujicu) prvenstveno
po tome što ta dva dana kujica želi mužjaka i rado bi stupila s njim u kontakt
i sparila se. Sve ostale dane vaša kujica vam je stabilno vjerna i vezana uz vas.
Mužjaci su, pak, uvelike 'ovisni o svojim hormonima' i, uz najbolju volju, kada
se u relativnoj blizini tjera neka kujica jedva da mogu u šetnji zadržati pažnju
na vama i vašim željama.
Karikirano
rečeno, ako imate mužjaka, on se 'tjera' istovremeno kada se tjera bilo koja kujica
u kvartu, znači, mnogo češće i mnogo duže tijekom svake godine nego da imate kujicu.
U te dane na njegovu besprijekornu poslušnost koju je eventualno dosegao vašim
trudom oko njegova odgoja više ne možete do kraja računati. On je jednostavno,
uz svoju najbolju volju, sasvim dekoncentriran na ono što vi od njega očekujete
u normalnim okolnostima.
Siroće,
on uistinu nije kriv. On jednostavno ne može 'protiv svojih hormona', ili samo
ograničeno može ... i to barem čitavi tjedan oko ona dva plodna dana (a mnogim
mužjacima to traje i čitavo tjeranje dotične kujice u susjedstvu, tj. 3 tjedna).
Nije
tu samo dekoncentriranost u šetnji, nego se događa i uznemirenost u kući.
Naime,
ako vam vaš mužjak poradi svoje besprijekorne vjernosti (koji mnogi mužjaci u
te dane ipak nisu kadri iskazati) nije vam pobjegao u šetnji unatoč tome što je
osjetio 'damu u tjeranju u blizini', on će najvjerojatnije kada se s vama vrati
kući ubrzo inzistirati da opet idete van s njim.
To
je jednostavno stoga što svakako želi pogledati je li se 'dama pojavila u parku',
jer ne želi nikako propustiti termin njezine šetnje koji mu je sasvim nepoznat,
pa svim svojim srcem bi najradije dežurao po cijele noći i dane u parku gdje se
ona šeta.
Ako
ga ne izvodite u to vrijeme van, jer jednostavno nije vrijeme za šetnju, a on
je i dalje duboko odan vama i ne želi vam pobjeći u šetnji, možete očekivati cviljuganje
u kući, uzdisanje i nemir ... u snu čak neki mužjaci znaju iznenada, iz 'dubine
duše' tako strašno zacviliti da mislite da se događa krik iz 'flmova strave i
užasa' ... a ako vam se događa prvi put i imate većega psa sa većim i dubljim
kapacitetom pluća i lakši san, mogli bi dobiti i 'infarkt' , jer u najmanju ruku
pomislite da vam pas umire od neke nesnosne boli ili prestrašne noćne more ...
Gotovo nikada nećete vidjeti kujicu koja je pobjegla od vlasnika zato što se tjera,
a prečesto ćete vidjeti mužjaka koji je pobjegao u štenji svojemu vlasniku namirisavši
kuju u tjeranju i tumara susjedstvom, pa i okolnim kvartovima, jer se neka kuja
tjera, ni najmanje ne misleći na svojega vlasnika i 'topli dom', jer je sasvim
sluđen svojim hormonima.
Stoga, nije rijetka pojava da ljudi koji se jednom odluče uzeti kujicu, nakon
toga iskustva, ne mogu više ni pomisliti da udome 'hormonski vitlanog' i zbog
toga u vjernosti prema vlasniku nestabilnog mužjaka. Istina, ima uistinu krasnih
vjernih mužjaka - takvi su posebno Crni Ruski Terijeri. No, i oni, kada se u kvartu
tjera neka kujica, znaju vlasnika probuditi nadnaravno bolnim krikom usred noći
... a tijekom dana moliti i inzistirati na osjetno većem broju šetnji nego je
to potrebno i uobičajeno.
Uostalom, čitateljima nešto može reći i sama činjenica da Vi, kao vlasnik ovoga
vrlo kvalitetnog portala o psima imate kuju, a koliko nam je poznato i prije nje
ste isto imali kuju. Eto, niste li se i Vi kao iskusan vlasnik psa ipak odlučili
za kuje?
Poznato
je da velika većina uzgajivača neće psa dati bilo kome. Možete li nam otkriti
koji u vaši kriteriji prilikom odabira osobe u čije ruke čete povjeriti život
šteneta iz vašeg uzgoja?
Miro:
Svi zainteresirani za naše štene prvo dolaze na razgovor (ukoliko su u bližoj
okolici) da se upoznamo, popijemo kavu i vidimo kako ljudi "dišu".
Same
uvjete koje postavljamo namjerno nećemo detaljno opisati, jer prvo ljude pitamo
kakve uvjete nude.
Ako im kažemo uvjete oni koji bi možda otpali složit će se sa svim.
Ne radimo ugovore, jer vjerujemo ljudima i vjerujemo u našu sposobnost procjene.
Npr., ako je prvo pitanje cijena čovjek gubi bodove, ako ne može doći do nas dok
su štenci mali, a ima prijevoz ... pitamo se koliko mu je stalo?
Željka:
Mi
jednostavno tijekom susreta procijenjujemo ljude, i ne samo mi nego i naši psi.
Ima tu toliko detalja, nijansi u ponašanju ljudi kada dođu vidjeti štence ili
se samo raspituju na ovaj ili onaj način o kojima nema smisla govoriti, koji stvaraju
jedan više-manje utemeljen dojam o ljudima koji nam ulijevaju povjerenje ili ne.
Do sada nas, Bogu hvala, taj dojam nije prevario.
Istina,
nekada je ispalo drugačije no što smo očekivali, ali nikada nije ispalo sasvim
krivo. Npr. gospođu koja nam je na kraju vratila maloga Morea, istina, nismo
procijenili kao osobu koja ne bi s njim mogla izići na kraj, ali to se ipak dogodilo.
No procijenili smo je kao dobru i pouzdanu osobu kojoj je stalo do dobrobiti psa
i koja neće ništa učiniti s psom bez dogovora s nama, što se na kraju lijepo potvrdilo,
pa smo s njom i dan danas u srdačnom kontaktu.
Mi jednostavno inzistiramo na nastavku kontakta i na zajedničkoj brizi, prevenciji
ili rješavanju svih eventualnih problema do kojih bi moglo doći ili dođe tijekom
života psa.
Naime, mi imamo puno više iskustva s pasminama koje uzgajamo nego ljudi koji nam
dolaze po štenca, pa je razborito da prihvate našu prisutnost i pomoć u svakoj
značajnijoj situaciji u kojoj se sa psom nađu i da uvijek o svemu vezanom uz psa
prvo kontaktiraju i pitaju nas.
S ljudima kojima odlučimo povjeriti naše štene uglavnom nastavljamo kontaktirati,
barem e-mailom, ali se čujemo i telefonom i posjećujemo se, ovisno o mogućnostima
i udaljenosti.
Mi
dolazimo u prvi posjet štencu uvijek spremni, ako vidimo da je udomljenje bilo
promašaj, otkupiti nazad svojega štenca i tražiti mu adekvatnog vlasnika.
Štene
ne dajemo, ako čovjek ne želi ostati s nama u kontaktu i informirati nas o svemu
što se sa psom bude događalo tijekom njegova života.
Ako je čovjek iskreno otvoren i raspoložen za to mi to dobro osjetimo.
Naime, možete složiti savršen ugovor i čovjek vam ga može potpisati (mnogi uzgajivači
ugovorima na neki način umiruju vlastite strahove). Ali, kada 'pogledate istini
u oči' uvidite da, ako je čovjek koji uzima psa uistinu nepošten i ne namjerava
se držati tog 'savršenog ugovora', samim tim ugovorom kasnije ne možete kao uzgajivač
u biti gotovo ništa.
Po
našem mišljenju, presudna je osobna procijena ljudi, prema tome inzistiramo na
što boljem upoznavanju prije naše odluke.
Smatrate
li da ima nešto važno što ste željeli naglasiti, a da vas ja to nisam pitao?
Miro
i Željka:
Da.
Još nešto je dobro napomenuti.
Ako ljudi koji nam dođu iskreno ispričaju što žele od psa, što ih brine a što
misle da bi psu bez problema mogli pružiti, na najboljem su putu da im preporučimo
točno određeno štene iz legla, tj. štene koje im najviše odgovara, ili da im kažemo
da jednostavno nemamo u leglu štene kakvo bi njima odgovaralo.
Npr., jedna je gospođa iz Kaira željela Cairn Terriera, ali s obzirom na očekivanja
koja nam je povjerila i uvijete koje nam je opisala, rekli smo joj da bi joj mogli
dati samo jednoga štenca iz legla koji je već otišao jednoj izvrsnoj obitelji,
a da ovi koji su nam ostali jednostavno nisu za nju.
Jednoj
smo gospođi, kada smo čuli što bi željela od svojega budućega psa, jednostavno
predložili drugu pasminu i sada je sretan vlasnik križanke Švicarskog planinskog
psa i Njemačkog ovčara.
Najvažnije nam je dati sve od sebe da pravi pas dođe u prave ruke.
Stoga, mi nastojimo štence udomljavati individualno.
Naime, imamo iskustvo da nije svaki pas za svakoga i netko tko je nesretan s jednim
mogao bi biti sretan s drugim ..., a dobra procijena uvelike ovisi o otvorenosti
i iskrenosti ljudi koji se interesiraju za naše štence.
Dobra procijena nam garantira sretan suživot našega štenca i njegovoga vlasnika,
što je naš temeljni cilj. Pa, apeliramo u tom smislu na sve ljude koji su zainteresirani
za naše štene: dođite samo otvoreno i iskreno, mi ćemo se pobrinuti oko svega
ostaloga.
Štoviše,
ako i procijenimo da nemamo štenca za vas, rado ćemo vam pomoći savjetom oko nabave
štenca iz neke druge uzgajivačnice ili bilo kojim drugim savjetom koji ste čitajući
ovaj intervju poželjeli čuti od nas.
Na svako vaše pitanje ćemo rado odgovoriti.
Zahvaljujemo na strpljenju i upućujemo srdačan pozdrav svakom pojedinom čitatelju
ovoga našega intervjua.
Posebna
napomena:
U
međuvremenu Željka i Miro su u nastojanju da što više pomognu vlasnicima pasa
i njihovim ljubimcima osnovali i Udrugu Vlasnika pasa Hrvatske "Psi naši
prijatelji" koja je 27.07. 2009. upisana u registar udruga RH .
Udruga
je osnovana sa ciljem edukacije i promicanja zaštite dostojanstva i prava svih
pasa i njihovih vlasnika na području Republike Hrvatske te edukacije vlasnika
pasa za što kvalitetniji suživot i primjeren i odgovoran život u društvu u kojem
žive.
Udruga
se također bori za prava vlasnika pasa pred državnim tijelima RH te u isto vrijeme
želi konstruktivni dijalog prije donošenja raznih odluka, zakona i pravilnika.
Udruga
Vlasnika pasa Hrvatske u suradnji sa Edukacijskim centrom Nova Arka - ustanovom
za obrazovanje odraslih organizira niz predavanja za vlasnike pasa i one koji
to žele postati.
Predavanja
se održavajui svake subote u 17 h u prostorijama andragoškog učilišta Zvonimir,
Amruševa 10
Sadržaj
ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja
njenog autora.
Željeli
bi ste psa, a ne znate koju pasminu bi odabrali ?
Pravilan
odabir pasmine neobično je važan, jer se vrlo često događa da ljudi odaberu pasminu,
koja im, ni po naravi, ni po ponašanju, ni po urođenim nagonima uopće ne odgovara.
Takav loš odabir pasmine obično završava obostranim razočaranjem i nerazumijevanjem.